Balkanski Limonium

Izvor: Wikinfo na Hrvatskom jeziku
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Balkanski Limonium (halofitni vranjemili jugoistočne Europe): Ova originalna studija je poglavlje iz auktorova doktorata i kao otvoreni izvornik, dozvolom auktora se može slobodno kopirati uz citat bez izmjena.

  • A.Ž. Lovrić: Taksonomsko-biocenotske osobitosti olujnih obala i vrhova Tauro-dinarskog velekrasa (Ph.D. Thesis), p. 218-246.
  • WikiFLORA ADRIATICA: dr. A.-Z. Lovric, Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995, Selcina 10, Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia

Abstract

Balkans' Limonium (halophytic taxa of southeastern Europe): Among the halophytes in saline soils of eastern Ardiatic shores and isles, Limonium is the most frequent and diversified with dozen species: L. narbonense, L. oleifolium, L. cancellatum, L. anfractum, L. vestitum, L. diomedeum, L. liburnicum, L. X visianii, L.X dictyophorum, and also others in Aegean shores and isles. In continental saltmarsh of Pannonian plain, the unique related is L. gmelinii ssp. hungaricum. The main groups of halophytic vegetation in Balkans including these Limonium is Crithmo-Limonietalia in rocky shores, Artemisio-Limonietalia in stormy isles, and Limonio-Salicornietalia in swampy shores.

U v o d

Limonium i ine Plumbaginaceae na obalnom krasu (Hrv. Primorje: "vranjemil", na Krku: "runčica", grč. próphasis, turs. Kuduzotu): Iz ove porodice u tropima rastu odrvenjeli rodovi Plumbago i Ceratostigma s desetak grmolikih vrsta. U sjevernoj Africi, Arabiji i južnom Sredozemlju raste na obalnim slanušama i u slanim polupustinjama više polugrmastih i grmolikih svojta roda Limonium s.lat., te još drugi srodni grmoliki rod Limoniastrum. Limonium je jedan od najčešćih i najvažnijih otpornih rodova na zasoljenim obalnim vjetrometinama Jadrana i istočnog Sredozemlja. U starijoj floristici se ubrajao u širi lineovski rod "Statice" (zajedno s Armeria), ali je danas izdvojen i dijelom rastavljen na više rodova (Armeria, Myriolepis, etc.). Kod nas obuhvaća dvije glavne sekcije: tipska Limonium s.s. su zeljasti halofiti velikih listova na slanim močvarama i nutarnjim kopnenim slanušama, a druga sect. Sect. Statice (Eustatice M.Gan.) su većinom polugrmasti do grmoliki kserofiti olujnih i zasoljenih klisurastih obala Sredozemlja, kod kojih je stabljika bar pri dnu odrvenjela, listovi sitniji i s paralelnim žilama (ili samo s jednom žilom), a cvat dijelom sadrži i sterilne ogranke bez cvjetića.

Iako za ostalu Europu, zapadno Sredozemlje i Crno more postoji već po više monografija toga značajnog roda, on je u našoj floristici bio slabije istražen, pa su se po tradiciji većinom prenosile tek 2 skupne "vrste", koje su ustvari označavale cijele gorespomenute sekcije: Statice "limonium" auct.ampl. (= sect. Limonium) i St. "cancellata" auct.ampl. (= sect. Eustatice). Potom se na raznolikost tog roda kod nas gledalo s dosta formalizma i predrasuda, pa su se vrste 'namještale' po republičkim granicama ili otočnim grupama bez poznavanja ekologije i pripadnih halocenoza. Tek je u novije doba taj rod djelimice razrađen za Jadran i Balkan, npr. Erben (1980-1991), Lovrić (1976, 1988, 1995), Bogdanović (in press) itd. Novijim istraživanjima su kod nas nadjene kao manje otporne na zavjetrinskim obalama i u zaštićenim slanušama npr. Limonium cancellatum s.s. (Bern.) Ktze., L. bellidifolium (Gou.) Dum., L. oleifolium Mill., L. tommasinii Pign. i L. ferulaceum (L.) Ktze. (Myriolepis ferulacea Erben & al.). Naši otporniji endemi koji većinom rastu na olujnim kamenim obalama i otočićima su niže prikazani: L. anfractum, L. dubium, L. vestitum, L. diomedeum, L. visianii, L. dictyophorum i L. liburnicum. Eolski gradient otpornosti roda Limonium na istočnom Jadranu: L. bellidifolium < L. oleifolium < L. tommasinii < L. ferulaceum < L. cancellatum s.s. < L. narbonense < L. anfractum < L. dubium < L. vestitum < L. diomedeum < L. visianii < L. dictyophorum < L. liburnicum kao najotporniji na olujnim presoljenim obalama.

Limonium gmelinii s.lat.

Šire shvaćeni L. gmelinii (Willd.) Ktze. s.lat. (Statice gmelini Willd.) je ponto-kaspijska grupna svojta s više geografskih podvrsta. Tip subsp. gmelinii s.s. je istočnija aralokapijska podvrsta u slanim stepama i polupustinjama uz Aralsko i Kaspijsko more, na zapadu do južne Ukrajine i Krima. Dalje na sjeverozapadu uz Crno more tj. u jugozapadnoj Ukrajini i na obalama Rumunjske i Bugarske raste središnja podvrsta L. gmelinii subsp. 'hypanicum' (Klok.) Soo, koja dolazi npr. na kamenitim obalama Dobrudje u halocenozi Limonio-Goniolimonetum besseriani. Najzapadnije je izdvojena kao poluendem oko Panonije naša podvrsta L. gmelinii s.lat. subsp. hungaricum (Klok.) Soo (L. hungaricum Klok.): Ona raste većinom u panonskoj halocenozi Limonio-Artemisietum monogynae na nutarnjim kontinentalnim slatinama Magjarske, Slovačke, Erdelja i Vojvodine, a u Hrvatskoj je vrlo rijetka samo u Baranji.

L. narbonense (L. serotinum)

Od širokolisnih zeljastih vranjemila iz europske grupe L. vulgare Mill. (Statice limonium L.) koji rastu na niskim muljastim obalama, tip L. vulgare s.s. (obični vranjemil) kao prototip cijelog roda Limonium, raste uglavnom na atlantskim obalama sjeverozapadne Europe i kod nas na Jadranu izostaje. Na Sredozemlju i Jadranu je najčešća srodna svojta L. narbonense Mill. (L. serotinum (Rchb.) Pign., Statice "limonium" auct.medit. p.p.) koji je raširen na nižim pješčanim i muljevitim obalama Jadrana i Egejskog mora iz reda Limonietalia, Cakiletalia i sl.

L. dubium (L. smithii)

Mali vranjemil, L. dubium (Guss.) Litar. (Statice smithii Ten., L. pignatii Brullo & Martino, u Kvarneru: "travyna") je disjunktni relikt tirenskih i jadranskih otoka, npr. kod nas Cres, Pag, Senjski arhipelag i obala Ravnih kotara. Raste na olujnim i zasoljenim klisurastim obalama pod udarom jake bure većinom u halocenozi Allio-Astragaletum dalmatici. Od neotpornog srodnika L. oleifolium (s.s.) izdvaja se nižim rastom do 50 cm, sitnijim listovima u tjemenim rozetama, jače razgranjenim cvatom s valovito-krivudavim ograncima, a cvjetići tvore prijelaz između L. oleifolium i L. anfractum, pa je to možda podrijetlom i njihov introgresijski križanac.

Tip L. cancellatum s.str.

Tipska uža vrsta Limonium cancellatum (Bernh.) Ktze. s.s. (Statice cancellata Bernh.), je okolojadranski poluendem kod nas većinom u halocenozi Plantagini-Limonietum cancellati. U odnosu na srodnike, taj tip slabije podnosi olujne vjetrove i pretežno raste na poluizloženim do zaklonjenim kamenim obalama tj. u kamenim uvalama i duž otočnih kanala, a većinom ga nema na olujnim pučinskim otocima gdje ga zamjenjuju ini srodni endemi. Takodjer je i edafski ograničen na čvrste vapnenačke obale pa ga nema niti na flišnim obalnim strminama od trošnih breča i lapora, gdje ga zamjenjuje L. anfractum sve do sjevernog Jadrana npr. u Istri i Kvarneru. Takodjer i prama jugu tipski L. cancellatum raste uz more gdjegod su čvrste vapnenačke stijene, npr. pod Konavoskim stijenama (Cavtat-Molunat) i na vapnenačkom rtu Platamuni gdje mu je najistočnije i jedino nalazište u Crnoj Gori. Južnije od Budve pa do Valone ga više nema zbog neprikladnih staništa, jer su tamo sve strme obale od fliša i sadrže samo L. anfractum.

Limonium anfractum s.s.

Uspravni vranjemil, L. anfractum (Salm.) Salm. s.s. (St. anfracta Salm., na Krku: "runčica") je širi poluendem duž istočnog Jadrana. Ranije je krivo smatrana endemom južnog Jadrana, ali je kasnije nađena od Albanije duž Dalmacije sve do Kvarnera, npr. Makarsko primorje, Pelješac, Ravni Kotari, velebitska obala, jugoistočna Istra, jugoistočni Krk (Baška), Prvić, Goli, itd. Kod nas je značajna za izložene flišne obale na zasoljenim vjetrovitim odsjecima pješčenjaka i lapora, većinom u halocenozi Limonietum anfracti, kao poluzimzeleni polugrmić.

Limonium vestitum

Dlakavi vranjemil, L. vestitum (Salm.) Salm. (St. vestita Salm.): To je otočni stenoendem, ograničen na olujne pučinske otoke središnjeg Jadrana: Komiža na zapadu Visa, svetački Kamik i Jabuka. Većinom raste na silikatnim obalnim stijenama pod najjačim udarom pučinskih valova, najviše u halocenozi Puccinellio-Centaureetum crithmifoliae kao listopadni polugrmić.

L. diomedeum (L. brusnicense)

Pučinski vranjemil, L. diomedeum Brullo (L. brusnicense Trić.), također je otočni endem pučinskih otoka središnjeg Jadrana, s klasičnim nalazištem Tremiti uz Italiju, pa još istočnije Palagruža, Sušac, Svetac, Vis, otočići na jugozapadu Korčule i Vrhovci kod Lastova. Raste na olujnim i zasoljenim klisurastim obalama (dolomit, gips, eruptivi i dr.) pod najjačim udarom pučinskog juga, najviše u halocenozi Aurinio-Brassicetum botterii kao poluzimzeleni polugrmić.

L.X visianii (L. subanfractum)

Prijelazni dalmatinski vranjemil, L. X visianii M.Gan. (Lovrić 1975, 1987, 1995 itd., L. subanfractum Trić., L. anfractum X diomedeum). To je srednjodalmatinski endem otoka Visa, Hvara, Korčule, Lastovo i Lastovci, gdje raste pod udarom pučinskog juga na olujnim i zasoljenim obalama s hazmofitima Aurinio-Capparion. Najvjerojatnije je po iskonu prijelazni introgresijski križanac na graničnom međuprostoru L. anfractum X L. diomedeum. Ističe se jačim grmolikim rastom do 60 cm, drvenasta stabljika je debela do 3 cm i rašljasto razgranjena, grane višegodišnje odrvenjele do 1 cm debele, listovi u tjemenim rozetama na vrhu grana, kožasti su vazdazeleni i sivodlakavi, po više cvatova na vrhovima grana su prijelazni između L. anfractum X diomedeum, s valovito-izduženim ograncima i pepeljastosivim cvjetićima.

L.X dictyophorum (suberecta)

Prijelazni kvarnerski vranjemil, L. X dictyophorum (Tsch.) Deg.: Erben (Statice cancellata var. suberecta Borb., L. anfractum X cancellatum, na Krku: "vela runčica"): To je lokalni endem olujnih sjevernojadranskih obala, najčešći oko Velebitskog kanala npr. velebitska obala Jurjevo-Stinica, jugoistočni Krk oko Baške, te Prvić i Goli otok. Raste na zasoljenim klisurastim obalama pod jakim udarom olujne bure, najviše u halocenozi Aurinio-Astragaletum dalmatici. Morfotaksonomski je to najvjerojatnije prijelazni introgresivni križanac. Ističe se grmolikim rastom do 60 cm, snažna drvenasta stabljika je debela do 4 cm i razgranjena poput orguljastog kandelabra, višegodišnje odrvenjele grane debele i preko 1cm, listovi na granama su u vršnim rozetama posve goli i gladki tamnoplavkasti, stare lisne peteljke su sklerotizirane i oko grana tvore zaštitni ovoj, cvatovi na prijelazu između L. anfractum X cancellatum, s krivudavo-prepletenim ograncima i pepeljastosivim cvjetićima.

Limonium liburnicum

Patuljasti vranjemil, L. liburnicum A.Z.L. 1975, 1987, 1995 (St. "minuta" auct.croat. non L., ? L. cancellatum X vestitum, na Krku: "mića runčica"): Na najgorim orkanskim burištima istočnokvarnerskih otoka uz Velebitski kanal na presoljenim obalnim kamenjarama je nađena još jedna endemska polugrmasta svojta iz šire skupine L. "cancellatum" ampl., koja se nizom oznaka izdvaja od tipa L. cancellatum s.s., a po cvatovima je donekle između L. vestitum i L. cancellatum. Ističe se vrlo sitnim rastom patuljastog polugrmića, u zrelosti pri cvatu je visoka jedva 4-12 cm, listovi sićušni okruglasto-lopatasti (3-6 mm), srebrnopepeljasti i kratko baršunasto-dlakavi, na kratkoj peteljčici skoro sjedeći, cvat je kratak okruglast i slabo razgranjen 2-3 puta, oštro-krivudavih i gusto prepletenih grančica pod uskim kutom, sterilni su ogranci ježinasti tj. oštro-bodljasti na vrhu, cvjetići vrlo sitni (po građi između L. vestitum i L. cancellatum). Dosad je nađena samo na otocima i školjevima u široj okolici ispred Senja tj. jugoistočni Krk oko Baške (rtovi Rebica i Škuljica), Prvić, Sv.Grgur, Goli otok i okolni otočići Zecje, Galun, Brezonjin, Njivica, Maligoli, Mag i dr. Tu raste jedino i isključivo na najgorim orkanskim burištima većinom na presoljenim obalnim kamenjarama sa slanom korom u halocenozi Artemisio-Salsoletum ponticae.

Limonium u Grčkoj

Slična staništa zasoljenih kamenih obala poput Jadrana, takodjer su česta i na egejskim obalama u Grčkoj, gdje su za njih značajne zamjenske kserohalinske svojte roda Limonium: npr. L. oleifolium Mill., L. graecum (Poir.) Rech., L. carpathum (Rech.) Rech., L.X pigadiense (Rech.) Rech., L.X hyssopifolium (Girard) Rech. i još niz inih lokalnih endema. Medju njima je razmjerno najčešći L. graecum s.lat. koji obuhvaća više vikarnih podvrsta i križanaca na obalama i otocima Egejskog mora, a tu većinom rastu na izloženim i zasoljenim kamenim obalama sveze Crithmo-Limonion graeci.

Istočniji Acantholimon

Istočnomediteranski rod Acantholimon Boiss. (ježinac, grč. tsapone), obuhvaća niz vrsta bodljikavo-jastučastih grmova i polugrmića, koji rastu na sušnom gorju južnog Balkana i jugozapadne Azije, u izloženim ježinastim tragantidima kseromontanog reda Acantholimo-Astragaletalia: Npr. na planinama Grčke, južne Albanije i zapadne Makedonije raste najzapadniji balkanski ježinac, Ac. androsaceum (Jaub.& Spach.) Boiss., zatim dalje u Turskoj obični ježinac Ac. echinus (L.) Bunge i istočnije još mnoštvo drugih.

Ekologija halofitnih vranjemila

Kserohalofiti kamenih obala iz sredozemnog reda Crithmo-Limonietalia Mol. 34 i europskog razreda Crithmo-Limonietea Br.Bl. 1947 (Kvarner: "grote"): Ova vegetacijska grupa obuhvaća kose i niske kamenite obale izložene mokrom zaprskavanju od udara valova. Taj razred obuhvaća oko Europe tri reda, od kojih na većem dijelu Sredozemlja prevladava tipski red Crithmo-Limonietalia s.s., zastupljen duž jugozapadnog Balkana s dvije regionalne sveze:

Zapadni Crithmo-Limonion

Zapadnomediteranska sveza Crithmo-Limonion Mol. 1934 ima kod nas istočnu granicu i tu sadrži 3 zajednice pretežno u obalnoj zavjetrini, dok ju na olujnim kamenim rtovima i pučinskim otočićima već zamjenjuje druga otpornija sveza Microrrhinion litoralis (usp. niže). Pripadne halocenoze na Jadranu se uglavnom razlučuju edafski, a ne prostorno-geografski:

Plantagini-Limonietum

Plantigini-Limonietum cancellati s.s. Hić.(1934) 1939, je najčešća halocenoza na kamenim obalama kod nas, a raste na poluizloženim kraškim obalama i u kamenim uvalama većine otoka i na kopnu od Istre do Konavala. Raširena je od jugoistočne Istre sve do južnog Jadrana, gdje zamjenjuje iduću flišnu zajednicu na čvrstim vapnenačkim stijenama.

Limonietum anfracti

Limonietum anfracti (Hić. 1962) Ilij. 1983 (Plantagini-Staticetum schoenetosum Hić.) zabunom je opisana kao južnojadranski endem gdje bi navodno zamjenjivala gornju zajednicu, ali je sada ustvari nađena duž cijelog Jadrana mozaično s predhodnom, jer ova naseljuje izložene flišne obale lapora i breča, npr. Dubrovnik (l.cl.), Makarsko primorje, Pelješac, Ravni Kotari (Nin-Ljubač), Lopar, Baška, Susak, Srakane, itd. Crithmo-Limonietum oleifolii (Ecodomidou 1969) Gehu & al. 1992, je gornjoj slična istočnija halocenoza na zasoljenim flišnim strminama grčkih obala i egejskih otoka.

Crithmo-Limonietum

Neotporna osiromašena zajednica Crithmo-Limonietum narbonensis Gehu & al. 1992, naseljuje zaštićene strme obale u uvalama i uskim kanalima od zapadne Istre do jugozapadne Turske, s pokazateljima Limonium narbonense (Statice serotina), Lotus cytisoides, a dominira Crithmum maritimum.

Crithmo-Limonion graeci

Slična istočnomediteranska sveza Crithmo-Limonion graeci (Uslu & A.Z.L. 1989) Gehu & al. 1992 (Crithmo-Malcolmion Uslu & A.Z.L. 1989, 1991, "Crithmo-Staticion" auct.orient. non Mol., Staticion "orientale" auct.p.p., grč. parochtie, turs. Kiyi taslik): Ova zamjenjuje prethodnu zapadnu svezu na izloženim egejskim obalama Grčke i jugozapadne Turske. Zajednički pokazatelji su: Limonium graecum s.lat., Senecio bicolor (Cineraria maritima), Cichorium spinosum, Carlina tragacanthifolia, Elymus rechingeri (end), Sedum litoreum, Goniolimon spec.plur., a u fauni tuljan Monachus monachus, istočni galeb Larus genei i zmija Coluber rubriceps. Obuhvaća desetak istočnomediteranskih zajednica (Gehu & al. 1992):

  • Malcolmio-Limonietum graeci Krause & al. 1969, je prototip sveze i najčešća na poluizloženim grčkim obalama Egejskog mora.
  • Limonio-Cichorietum spinosi (Knapp 1965) Gehu & al. 1987 (Cichorio-Carlinetum Gehu & al. 1992) je najotpornija halocenoza iz ove sveze, na olujnim i presoljenim strmim obalama srednjih i južnih egejskih otoka, gdje se s jakom posolicom uspinje i do 90m uvis.
  • Na jugoistoku Egejskog mora u otočju Dodekanez raste na olujnim obalama Crithmo-Limonietum hyssopifolii Gehu & al. 1992 (Frankenio-Limonietum & Zygophyllo-Limonietum hyssopifolii Gehu), pa na poluizloženim stijenama Dodekaneza još Limonietum carpathi Gehu & al. 1992 i na vlažnim prokapnim obalama Crithmo-Limonietum pigadiensis Gehu & al.92.
  • Na sjevernim egejskim obalama npr. poluotok Halkidika i susjedni otoci, raste Malcolmio-Centaureetum huljakii (Pavlides 1976) Laurent. 1993, na silikatnim strminama olujnih obala s pokazateljima: Limonium oleifolium, Centaurea huljakii (e), Allium guttatum, Malcolmia flexuosa i Crithmum maritimum.
  • Cymbalario-Polygonetum praelongi Uslu & A.Z.L. (1987) 1991, je najistočnija poznata halocenoza iz te sveze u jugozapadnoj Turskoj na olujnim obalama pod južnim udarom pučinskog Imbata npr. rt Gelidonya (l.cl.), s pokazateljima: Cymbalaria longipes (e), Polygonum praelongum (P. equisetiforme), Biserrula graeca, Sonchus tenerrimus, Avena ludovici, Sedum litoreum.

Ini slični redovi

Sjeverniji atlantski red Crithmo-Armerietalia Gehu 1964, zamjenjuje mediteranski Crithmo-Limonietalia, na hladno-vlažnim kamenim obalama sjeverozapadne Europe, npr. u zapadnoj Europi sveza Crithmo-Armerion (Pavil.) Gehu, a na sjeveru Europe Cochleario-Armerion Gehu. Pontosarmatski kserohalinski red Artemisio-Limonietalia Gol.& Solom. 1988 (vidi niže) nastava olujne i presoljene kamene obale Kaspijskog, Azovskog i Crnog mora, te najjača orkanska burišta sjeveroistočnog Jadrana. Istočni red Lysimachietalia mauritianae Naka.& Suzuki 1975, nastava zasoljene kamene obale jugoistočne Azije, npr. u Japanu sveza Peucedanion japonicae Ohba 1970.

Artemisio-Limonietalia

Polupustinjski kserohalofiti iz pontosarmatskog reda Artemisio-Limonietalia Gol.& Solom. 1988 i aralokaspijskog razreda Festuco-Limonietea Karpov & Mirkin 1985: Taj istočni kontinentalni razred obuhvaća slane stepe i kamene polupustinje umjerenog pojasa od Ukrajine do Turkestana, a tipski istočni red Festuco-Limonietalia Gol.& Solom. 1988 sadrži kserobazične stepe uglavnom oko Kaspijskog mora. Drugi zapadni red Artemisio-Limonietalia obuhvaća pontosarmatske slanjače i slane polupustinje s više pontskih sveza. Najzapadnija je na presoljenim orkanskim burištima istočnojadranska Microrrhinion litoralis (Staticion dalmaticum), pa uz Crno i Azovsko more još sveza Kochio-Limonion, uz Kaspijsko more Malococarpion crithmifolii i dr. Ove kserohalinske sveze uz sušne i olujne obale istočnijih mora zamjenjuju poluotpornu sredozemnu svezu Chritmo-Limonion.

Microrrhinion litoralis

Eolski kserohalofiti olujnih presoljenih kamenjara iz istočnojadranske sveze Microrrhinion litoralis (Hić. 1934) 1975 ("Staticion dalmaticum" Hić. 1934, usp. Lovrić 1975, 1987, 1991, 1995): Ova sveza je florno-ekološki i biogeografski na prijelazu između sredozemnih obalnih halofita reda Chritmo-Limonietalia Mol. i stepsko-pustinjskih kserohalofita istočnog reda Artemisio-Limonietalia. Zato ona raste na olujnim i presoljenim priobalnim kamenjarama istočnojadranskih rtova i otočića pod udarom jake i česte zračne posolice, gdje zamjenjuje poluotpornu sredozemnu svezu Chritmo-Limonion s.s. iz susjednih zavjetrinskih i poluizloženih obala izloženih tek rjedjem mokrom prskanju valova. Pedološka podloga ove sveze su holoskeletne kamenjare pustinjskog tipa serir (litosol s.l.) često još prekrivene slanom korom ili skeletne saliternjače s ptičjim guanom na galebovim otočićima. Zajednički pokazatelji sveze su: Microrrhinum litorale, Elymus pycanthus (Elytrigia litoralis), Vincetoxicum croaticum (Cynanchum adriaticum, end), Allium comutatum (A. bimetrale), Lotus creticus (L. commutatus), Cichorium pumilum, Senecio leucanthemifolius i Limonium cancellatum s.lat., a u fauni gnjezdišta Larus cacchinnans. Vjetrovni gradient otpornosti kserohalinske vegetacije kamenih obala Jadrana: u zavjetrinama Limonietum anfracti < Plantagini-Limonietum cancellati < Limonio-Goniolimonetum dalmatici < Chritmo-Arthrocnemetum glauci < Cynancho-Allietum commutati < Atriplici-Asparagetum maritimi < Artemisio-Salsoletum ponticae na najjačim presoljenim burištima. Tu pripadaju 4 najotpornije halocenoze na Jadranu:

Limonio-Goniolimonetum

Limonio-Goniolimonetum dalmatici Hić. (1934) 1963, je endemska halocenoza na burnim obalama sjeverne Dalmacije, najviše oko Paga (l.cl.) i Ravnih kotara. To je prototip ove sveze.

Crithmo-Arthrocnemetum

Chritmo-Arthrocnemetum glauci (Ginzb. 1926) 1975 (as. Chritmum maritimum + Arthrocnemum glaucum Ginzb.). U manje olujnom zapadnom Sredozemlju s vlažnijim vjetrovima i mokrom posolicom je Arthrocnemum glaucum uglavnom ograničen na niske slane močvare. Naprotiv na olujnim i presoljenim jadranskim i južnoegejskim otocima (Ginzberger 1926, Rechinger 1943, 1951, etc.) on češće raste na suhim klisurastim strminama olujnih rtova i otočića, gdje tvori posebnu kserohalinsku zajednicu. Kod nas se tako nalazi samo na jakim vjetrometinama u rasponu strmina od 3-90 m, npr. Premantura na jugu Istre, otok Unije, Senjski arhipelag, Svetac, Vis i okolni pučinski otočići. Pokazatelji su: Arthrocnemum glaucum, Chritmum maritimum (dif.), Inula chritmoides subsp. mediterranea (I. acutifolia), Elymus pycanthus i Limonium dubium (Statice smithii).

Artemisio-Salsoletum

Artemisio-Salsoletum ponticae (Horv. 1962) 1975 (as. Artemisia "gallica" Horv. non Br.Bl.) je ekstremno kserofilna halocenoza pustinjskog tipa na olujnim golim rtovima duž Velebitskog kanala, najviše oko Baške (rt Rebica i Škuljica), pa otok Sv.Marko (l.cl.), Prvić, Sv.Grgur, Goli, Mag, itd. Tu nastava isključivo najjača olujna burišta s jakom posolicom na golim kamenjarama prekrivenim slanom korom kroz veći dio godine. Ova je zajednica kod nas najsličnija prednjoazijskim slanim polupustinjama i florno-ekološki uglavnom nema veze sa sredozemnim redom Chritmo-Limonietalia. Pokazatelji su: Artemisia maritima, Salsola pontica, Cichorium pumilum, Atriplex prostrata, Limonium liburnicum (end), Senecio fluminensis (end), Microrrhinum aschersonii (end), Daucus hispanicus (subsp. fontanesii), a u fauni račić Tylos ponticus i obalni štipavac Pselaphochernes litoralis.

Atriplici-Asparagetum

Atriplici-Asparagetum maritimi A.Z.L. (1971) 1975, zamjenjuje ostale zajednice na olujnim kamenim otočićima s kolonijama galeba pod udarom najjače bure i česte posolice, uglavnom na Kvarneru npr. Zecje, Galun, Kormat, Maligoli i dr. Raste na zasoljenim kamenjarama s naslagama galebova guana. Pokazatelji su: Asparagus maritimus, Atriplex arenaria (A. tornabenei), Chenopodium botryodes, Carduus micropterus i Euphorbia fragifera, a u fauni gnjezdišta morskih ptica Larus cacchinnans i Sterna hirundo.

Kochio-Limonion

Slični pontosarmatski kserohalofiti iz istočnoeuropske sveze Kochio-Limonion Korzh. 87, obuhvaćaju suhe halocenoze olujnih kamenitih obala Crnoga i Azovskog mora s više pripadnih otpornih zajednica:

  • Goniolimoni-Crithmetum maritimi Vicherek 1971, je osiromašena južna zajednica sveze uz Crno more na izloženim silikatima kamenih obala pod udarom sjeverca ("Dramudana") oko granice Turske i Bugarske, npr. rt Igneada itd. Pokazatelji su: dominira Chritmum maritimum, pa Goniolimon collinum i Limonium gmelinii.
  • Crithmo-Elytrigietum bessarabicae Korz.& Klukin 1990, raste pod udarom krimske burje na karbonatnim obalama južog Krima, a najviše na rtovima Saryč i Martyan. Pokazatelji su: Crithmum maritimum (NE-granica), Argusia sibirica, Elytrigia bessarabica, Lactuca tatarica i Senecio bicolor (Cineraria maritima).
  • Puccinellio-Limonietum meyeri Korzh. 1987 je prototip sveze na izloženim silikatima kamenih obala oko Azovskog mora pod udarom sibirskih oluja "burani", osobito na sjeveru rta Kerč. Pokazatelji su: Limonium meyeri, Halimione verrucifera, Kochia prostrata, Holosteum umbellatum i Puccinelia distans (dif.).

Limonio-Salicornietalia

Močvarni halofiti iz reda Limonio-Salicornietalia Pign. i šireg razreda Puccinellio-Salicornietea (Topa 1939) Wendel. 1950 (Salicornietea fruticosae (Br.Bl. 1952) Tx.& Oberd. 1958, slanuše: Dalmacija "soline", grč. halimion, turs. Sazligi): Ovaj drugi vegetacijski tip močvarnih higrohalofita duž otvorenih balkanskih obala obuhvaća tri glavna reda: poluvlažni Limonio-Salicornietalia Pign., močvarni Arthrocnemetalia Br.Bl. i istočnije pustinjski Halostachyetalia Topa. Naprotiv su uglavnom neotporni i ograničeni na močvarne zavjetrine jednogodišnji halofitski tipovi: Thero-Suadetalia Br.Bl.& Bol. i Thero-Salicornietalia (Pign.) Tx.

Polusušne slanuše (sezonski poplavne) iz pontsko-mediteranskog reda Limonio-Salicornietalia Pign. 1953 ("Limonietalia" Br.Bl.& Bol. 1957): Taj red obuhvaća halofite izdignutih slanih tala s bliskom podzemnom vodom (1-2 m pod površinom), ali bez izravnih slanih poplava. Zajednički su pokazatelji: Limonium vulgare s.lat., Artemisia maritima s.lat., Inula chritmoides, Lepturus incurvatus, Atriplex prostrata i dr.

Elymo-Artemision

Među pripadnim svezama je uz morske obale kod nas tek poluotporna Elymo-Artemision (Pign. 1953) Gehu & al. 1984 ("Halo"-Artemision Pign. prov.), koja dolazi u zaklonjenim vlažnim zavjetrinama sa 2 pripadne halocenoze:

  • Agropyro-Inuletum chritmoidis Br.Bl. 1952, nalazi se većinom na manjim flišnim otočićima unutar zaklonjenih zaljeva i laguna gdje uglavnom nema zračne posolice vjetrom, nego samo umjerena edafska slanoća podzemnim vodama od plime.
  • Limonio-Artemisietum caerulescentis (Hić. 1934) Gehu & al. 1984): to su poluvlažni halofitni travnjaci u području zračne posolice burom i sličnim obalnim vjetrovima oko Jadrana.

Suaedion salsae

Druga puno otpornija je kod nas pontokaspijska sveza Suaedion salsae Gol.& Chorb. 1988 ("Thero-Suaedetalia" auct.orient.) raširena u slanim stepama i polupustinjama uz Crno, Azovsko, Kaspijsko i Aralsko more, a najzapadnije do nas na olujnim burištima s najjačom i čestom posolicom uz sjeveroistočni Jadran. Zajednički su pokazatelji: Suaeda salsa, Camphorosma monspeliaca, Salicornia prostrata, Atriplex tatarica, Elymus elongatus (Elytrigia elongata) i Salsola kali s.lat. Na olujnim slanušama uz balkanske obale rastu 3 pripadne halocenoze:

  • Limonio-Camphorosmetum monspeliacae Karp.& Mirkin (1985) 1989, je pontokaspijska halocenoza kod nas na zapadnoj granici, gdje zamjenjuje gornji Agropyro-Inuletum chritmoidis na olujnim niskim otočićima i policama obalnih stijena s jakom posolicom, najviše na burištima Senjskog arhipelaga i inim otočićima Velebitskog kanala. Pokazatelji su: dominira Camphorosma monspeliaca, pa Elymus elongatus, Desmazeria marina, Suaeda salsa, Atriplex prostrata i diferencialna Limonium narbonense, a u fauni gnjezdišta galeba (Larus cacchinnans).
  • Salicornio-Suaedetum salsae Golub.& al. 1988, zamjenjuje gornji Limonio-Artemisietum caerulescentis na olujnim vlažnijim slanušama uz sjeveroistočni Jadran, a istočnije još raste uz Crno i Kaspijsko more. Pokazatelji: dominira Suaeda salsa, pa Salicornia prostrata, Triglochin salina, Juncus litoralis i Halimione portulacoides.
  • Camphorosmo-Artemisietum salinae Ganč.& al. 1971, je slična otporna halocenoza na olujnom primorskom solončaku bugarskih obala uz Crno more, osobito oko rta Kaliakra. Pokazatelji: Artemisia maritima subsp. salina, Camphorosma monspeliaca subsp. pilosa, Suaeda salsa i Eremopyrum pectinatiforme.
  • Slična aralokaspijska sveza Alhagion pseudalhagi Gol.& Chorb. (1988) 1994, zamjenjuje prethodnu pontsku svezu Suaedion salsae istočnije u slanim pustinjama uz Kaspijsko i Aralsko more na presoljenim tlima alkalnih 'takira' s kserohalinskim rodovima Alhagi, Petrosimonia, Eremopyrum i dr.

Ostale slične halocenoze

  • Prednjoazijski pustinjski kserohalofiti iz aralo-kaspijske sveze Malacocarpion chritmifolii Čern.& Golub. (1992) 1995, su sličan vegetacijski tip koji zamjenjuje mediteranski Crithmo-Limonion na kraškim karbonatima izloženoga zapadnog priobalja Kaspijskog mora npr. oko poluotoka Apšeron, te uz strme i kamenite zapadne obale Aralskog mora u Turkestanu. Pripadne halocenoze su još slabo poznate.
  • Obalni kserohalofiti pučinskih srednjoatlantskih otoka iz makaronezijskog reda Frankenio-Astydametalia Santos 1974 i šireg razreda Chritmo-Limonietea Br.Bl. s.lat., obuhvaćaju olujne i zasoljene kamene obale Madeire, Kanarskih i Azorskih otoka. Tamo na najizloženijim zasoljenim rtovima sa slanim oceanskim olujama kserohalofiti rastu i do 200-300 m nad morem, npr. na Kanarima Chritmo-Astydamion Santos i na Azorima sveza Festucion petraeae Sjörg., koje su ekofizionomski analogne sredozemnoj svezi Crithmo-Limonion.
  • Stepsko-primorski kserohalofiti iz sjevernopacifičkog reda Sedo-Festucetalia rubrae Nakanishi 1980, označuju vegetaciju olujnih kamenih obala istočnog Sibira, sjevernog Japana, Sahalina i Kamčatke, koja je na sjeverozapadu Pacifika analogna redu Artemisio- Limonietalia. Na južnijim, toplijim i zaštićenim kamenim obalama zapadnog Pacifika i jugoistočne Azije zamjenjuje ih poluotporni red Lysimachietalia mauritianae Nakan., analogan sredozemnom redu Chritmo-Limonietalia. Na ostalim morima u svijetu izvan Eurazije, otporne zajednice olujnih kamenih obala dosad uglavnom još nisu pobliže poznate, jer je drugdje većina vegetacijskih istraživanja dosad bila usmjerena na pristupačne i zaštićene obale bez olujnih ksero-halofita.

Literatura

  • Brullo, S. 1988: Miscellaneous notes on the genus Limonium. Willdenowia 17: 11-18, Berlin.
  • Erben, M. 1978: Die Gattung Limonium im sudwestmediterranen Raum. Mitt. Bot. Staatssammlung, 14: 361-631, München.
  • Erben, M. 1979: Karyotype differentiation and its consequences in Mediterranean Limonium. Webbia 34: 409-417, Geneve.
  • Erben, M. 1980-1991: Bemerkungen zur Taxonomie der Gattung Limonium I.- VI. Mitt. Bot. Staatssammlung 16: 547-563, 17: 485-510, 28: 313-417, 30: 459-478, Munchen.
  • Lovric, A.Z. 1988: Endemism of Limonium (Statice) in Yugoslav halophytic vegetation. Rapp. CIESM, ser. Lagunes 31/2: E-144/56, Monaco.
  • Lovric, A.Z.& Uslu, T. 1993: Dry coastal ecosystems of Turkey. Ecosystems of the World, 2A: 443-460, (ed. D.W. Goodall), Elsevier, Amsterdam.
  • Lovric, A.Z. 1993: Dry coastal ecosystems of Black Sea (coast of Bulgaria, Romania and Soviet Union). Ecosystems of the World, 2A: 475-486, (ed. D.W. Goodall) Elsevier, Amsterdam.
  • Lovric, A.Z. 1993: Dry costal ecocystems of Croatia. Ecosystems of the World, 2A: 391-420, (ed. D.W. Goodall) Elsevier, Amsterdam.
  • Lovrić, A.Ž. 1995: Limonium. Taksonomske i biocenotske osobitosti olujnih obala i vrhova Tauro-dinarskog Velekrasa, Ph.D.Thesis, p.126-127 & 218-246. Institut R.Bošković, Univ. Zagreb.
  • Tutin, T.G.& al. 1972: Limonium. Flora Europaea, vol. 3: 38 - 50, Cambridge Univ. Press.

Poveznice

Reference

Adapted and condensed study for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted free for copying and distribution without changes.